Kada govorimo o kraniofacijalnim govornim teškoćama, najčešće mislimo na teškoće izazvane nekim oblikom rascjepa usne i nepca. Rascjepi usne i nepca pripadaju najčešćim urođenim malformacijama s pojavnošću od 2 djece na 1000 živorođene djece u Hrvatskoj, čineći ih četvrtom malformacijom po učestalosti kod djece. Pojednostavljeno ih možemo objasniti kao otvore netipičnog izgleda na anatomskim strukturama lica koje su inače zatvorene, a razlikujemo ih po obliku, tipu, mjestu i intenzitetu. Pojedini se rascjepi pojavljuju u sklopu određenih sindroma, dok su ostali nesindromski. Iako je uzrok rascjepa usne i nepca još nepoznat, porijeklo se može tražiti u embrionalnom razvoju, odnosno u ranijim tjednima trudnoće u kojima se formira lice djeteta. Do pojave anomalije dolazi zbog interakcije gena i okolinskih čimbenika, poput mješavine nasljednosti, kromosomske aberacije, virusa i štetnih navika majke u prvom tromjesečju trudnoće.
TKO SVE ČINI TIM STRUČNJAKA?
Budući da danas roditelji najčešće saznaju o rascjepu svog djeteta vrlo rano, ultrazvučnim pregledom za vrijeme trudnoće, od presudne je važnosti obratiti se za podršku stručnjacima različitih disciplina. Timski pristup liječenja rascjepa uključuje rad stručnjaka različitih specijalnosti – maksilofacijalnog kirurga, stomatologa, ortodonta, logopeda, otorinolaringologa, anesteziologa, psihologa. Suradnja sa stručnjacima najčešće traje godinama – počevši s konzultacijama i pripremom u trudnoći, uzimanjem potrebnih otisaka nekoliko dana nakon rođenja i prvim operacijama u ranim mjesecima života, pa sve do školske dobi. Rana intervencija je zlatni standard u terapiji rascjepa usne i nepca jer omogućava zadovoljavajuće ishode liječenja.
ULOGA LOGOPEDA
S obzirom da rascjepi usne i nepca uzroku anomalije struktura koje uključuju govor, gutanje i slušanje, stručna pomoć logopeda potrebna je od najranije dobi. Već po prvim glasanjima djeteta, plaču, vidljiva je povećana nazalost koja se kasnije preslikava i u govoru. Djeca s rascjepom u ranoj dobi pokazuju manje vokalne igre i gugutanja, a izgovor glasova (posebno bilabijalnih) je otežan. Budući da je djetetu teško izgovarati glasove koji se tvore u prednjem dijelu usne šupljine, ono stvara kompenzacijske pogreške te pomiče mjesto izgovora na stražnji dio vokalnog trakta. Takve pogreške potrebno je ispraviti što prije kako ne bi dobili pogrešnu sliku glasa i automatizirali tu pogrešku. Sve ove teškoće, uz probleme sa sluhom koji su vrlo česti, mogu posljedično utjecati na razvoj rječnika. Uloga logopeda je od vrlo rane dobi pratiti razvoj djece s rascjepom te preporučati i provoditi najučinkovitiju terapiju, kao i informirati roditelje i ostale stručnjake o svemu što mogu učiniti za podupiranje govorno-jezičnog razvoja i gutanja djeteta.
Iako je saznanje o postojanju rascjepa za brojne roditelje izrazito stresno, zahvaljujući suvremenoj znanosti i mogućnosti timskog liječenja prognoze za potpuno uspješnu rehabilitaciju su velike. Roditelj u čitavom procesu ima značajnu ulogu te je najvažniji partner terapeutu. Roditeljska uloženost u podupiranje svog djeteta u svakodnevnom okruženju bez dvojbe omogućava djetetu najveći napredak.
Izvori:
http://www.hld.hr/news/rascjep-usne-nepca/
Blaži, D., Turkalj, M., Dembitz, A. (2010): Ballovent set u dijagnostici i terapiji nazalnosti i hipernazalnosti kod djece s orofacijalnim rascjepima. Logopedija, 2, 1, 27- 35.
Frković, S. H. (2015). Rascjepi usne i nepca s aspekta genetičara. Pediatr. Croat, 95-98.
Jašić, M., Trifoni, N., Milevoj Ražem, M., Zupičić, B., & Kalagac Fabris, L. (2014). Epidemiološke karakteristike novorođenčadi s rascjepom usne i/ili nepca u općoj bolnici Pula u 10-godišnjem periodu (2003-2012). Glasnik pulske bolnice, 11(11), 34-37.
